Wild Chicago

20.03.2008., četvrtak

Puerto Rico - Rincon

Zapadnu obalu Portorika zovu Porta del Sol (vrata prema suncu). Uz obalu su se smjestili slikoviti gradici i sela, koji su donekle ocuvali atmosferu malih primorskih mjesta, iako se uz plaze gradi sve vise ogromnih hotela koji nemaju nikakve osobnosti ni duha. U mjesto Rincon stigli smo oko podneva. To je mjesto poznato po, navodno, najboljim plazama za surfanje u Portoriku. Uocili smo trg, nekakvu fontanu pokraj koje je bilo par stolova, za kojima su sjedili ljudi i igrali domino. Pogledom smo trazili tablu na kojoj bi se nudile sobe za iznajmljivanje. U centru nismo uocili nista, pa smo cestom krenuli dalje prema jugu. Pogled s ceste bio je zbilja lijep. Palme, more, te pokoja kucica uz cestu. Nakon nekog vremena naisli smo na znak za hotel. Usli smo u ogradjeni prostor u kojem se nalazio ogroman hotel, vrlo lijepo napravljen, cak se uklapao u okolis i po arhitekturi I po bojama. Djelovao je potpuno novo. Medjutim, na parkiralistu nije bilo nijednog automobila. Parkirali smo ispred ulaza i otisli do recepcije da se raspitamo o sobama. Hotel je, po svemu sudeci, zjapio potpuno prazan. Osim recepcionerke, nigdje nije bilo ni zive duse. Odmah ispred hotela nalazila se plaza, ali je bila potpuno prazna. Pitao sam koliko kosta soba. Najjeftinja je bila $260. Hm, pa zasto tako skupo, kad hotel zjapi prazan? Pa to je cijena – odgovorila je recepcionerka - ovo je jako lijep hotel. Da, da, hotel je zbilja lijep, ali mi smo ipak ovamo dosli uzivati u plazama i prirodnim ljepotama, a ne u betonskim gradjevinama, ma kako lijepe bile. Iako nas budzet, pogotovo nakon dvije noci provedene u autu, nije sputavao da uzmemo sobu u tom hotelu, odlucili smo da ipak potrazimo smjestaj koji ce biti malo vise u duhu mjesta gdje se nalazimo. Kako nismo vidjeli nikakvih znakova za privatne sobe, odlucili smo se malo raspitati okolo. Pitali smo na par mjesta: u baru, na benzinskoj pumpi, u maloj prodavaonici, da li znaju nekog tko iznajmljuje sobe. Nismo odmah imali srece, cak nam se cinilo da nas ljudi cudno gledaju kad postavljamo takvo pitanje. Medjutim, u jednom restoranu rekli su nam da zena koja ima lokal dvije kuce dalje ima nekakvu kucicu uz obalu, koju iznajmljuje. Otisli smo do tog lokala, pitali zenu za sankom za sobu, a ona je rekla da – ima! Dogovorili smo se za cijenu, te za svega $75 dobili cijelu kucicu na 10 metara od mora. Iz dnevne sobe se moglo uci u more, a nocu smo mogli slusati kako nam valovi sume tako blizu, kao da smo na brodu. Iako turisticki vodic navodi kako u Portoriku turisticka sezona traje skoro do pocetka ljeta, nama se cinilo da smo bili jedini turisti u Rinconu. Hotel je bio bez gostiju, na plazi nismo uocili ni jednog jedinog covjeka, a kad smo navecer otisli u centar gradica, sve je bilo zatvoreno, a na ulici, osim par lokalaca koji su I dalje uporno igrali domino, nije bilo gotovo nikog. Unatoc tome, Rincon ce mi ostati u jako lijepoj uspomeni. Pitomo mjestasce, ljudi vrlo ljubazni, more ugodno i savrseno za kupanje. I bas kad su konacno svi elementi potrebni za potpun uzitak u odmoru sjeli na svoje mjesto, doslo je vrijeme da se spakiramo i vratimo natrag u hladan Chicago.

- 03:10 - Komentari (12) - Isprintaj - #

18.03.2008., utorak

Puerto Rico - Arecibo

Velikoj vecini ljudi ime Arecibo ne znaci ama bas nista. To je jedno anonimno, beznacajno mjestasce na sjevernoj obali Portorika. Ipak, u odredjenim krugovima to ime ima svjetski znacaj. U tropskim sumama pokraj Areciba nalazi se najveci radio-teleskop na svijetu, ciji tanjur ima promjer veci od 300 metara. Kad smo planirali put u Portoriko, posjeta tom objektu nije mi bila ni nakraj pameti. Medjutim, okolnosto su se tako poklopile da je nocenje u Arecibu izgledalo kao vrlo vjerojatna opcija, pa sam odlucio da ne bi bilo lose pogledati i tu atrakciju, ako se pruzi prilika. Put od San Juana do Areciba nije bio neki osobit dozivljaj. Voznja po auto cesti bez puno prometa. Voznju su ometale jedino kucice za placanje cestarine svakih 20-ak kilometara. Zanimljivo je da su im udaljenosti na putokazima izrazene u kilometrima, a ogranicenja brzine u miljama. Primijetio sam da se Portorikanci vrlo poslusno pridrzavaju ogranicenja brzine, pa ako pise 50, nitko ne vozi brze od 50. U Arecibo smo stigli u rano predvecerje. Turisticki vodic je grad opisao kao sarmantnu mjesavinu tradicionalne arhitekture i modernih trgovackih lanaca. S autoputa smo skrenuli na cestu koja nas je trebala odvesti u centar grada. Kako smo se priblizili gradu, na cesti smo uocili nekakvu guzvu, graju, komesanje. Ispred nas zastala je kolona automobila, a iz svakog automobila virile su bijele zastave s napisanim nekakvim imenom. Sa strane su stajali ljudi i mahali isto takvim zastavama. Polako smo krenuli iza kolone, nadajuci se da ce oni ipak nekud skrenuti i pustiti nas da prodjemo. Neki covjek dijelio je po cesti zastave, pa je tako i nama udijelio jednu. Znali smo da su tog dana bili izbori, pa smo pretpostavili da se to valjda slavi pobjeda kojeg od kandidata. Pa dobro, ako je to ovdje obicaj, neka bude. U medjuvremenu se i iza nas naslo nekoliko automobila sa zastavama. I tako smo se mi nasli u povorci u cast nekog politicara o kome pojma nemamo. Gmizali smo ulicom, a sa strane su ljudi urlali i mahali zastavama. Na jednom raskrscu uocili smo da se auti okrecu i vracaju natrag. Kad smo se i mi konacno dovukli do semafora, vidjeli smo da je tamo policijska barikada i dalje nikog ne pustaju. Kako svi, tako i mi, okrenusmo natrag. Ljudi je na ulicama bivalo sve vise, urlali su sve glasnije, pa smo odlucili da auto ostavimo na pristojnoj udaljenosti od ove guzve, te se pjeske vratimo u grad. Atmosfera na ulici zbilja je bila luda: pojedini automobili imali su ugradjene policijske sirene kojima su zavijali, a neki su skinuli auspuhe i turirali masine u mjestu. Buka je bila zaglusujuca. Dosli smo i do one policijske barikade s koje su nas bili vratili natrag. Policajci su se zabuljili u nas, kao da smo pali s Marsa. Pitali smo jednog policajca da li mozemo proci na drugu stranu, ovaj je samo mahnuo rukom da prodjemo. S druge strane raskrsca docekala nas je slicna slika: isto takva razularena masa ljudi, samo s drugacijim zastavama. Nije nam bas bilo najjasnije sto se desava, ali smo ipak malo prosetali po drugom dijelu grada i vidjeli da je rijec o vrlo siromasnom mjestu u kojem kao da je vrijeme stalo u 60-im godinama proslog stoljeca. Vratili smo se do onog raskrsca s policajcima, koje je predstavljalo "niciju zemlju". Sad smo vec bili jako znatizeljni sto se to tocno ovdje desava, pa smo pitali nekog tipa koji je stajao oslonjen na auto i imao oko vrata nekakvu akreditaciju, da li govori engleski. Ispostavilo se da je tip novinar s lokalnog radija i da odlicno govori engleski, pa nam je objasnio da su u igri 3 kandidata, od kojih dvojica imaju podjednake izglede za pobjedu. Njihove pristase nalaze se svaki na svojoj strani tog raskrsca i masu zastavama svog kandidata. Ni treci kandidat nije bio zanemaren. I on je imao svoje pristase koji su se nalazili stotinjak metara dalje, u jednoj od ulica koja takodjer izbija na to isto raskrsce. Ljudima u Portoriku, pogotovo u malim siromasnim mjestima kao sto je Arecibo, politika je jedna od najvaznijih tema u zivotu, pa se stvari kao sto su predsjednicki izbori uzimaju izuzetno ozbiljno. Novinar nije skrivao cudjenje kad smo mu rekli odakle smo i nije mu bilo jasno kog vraga tamo trazimo. Savjetovao nam je da se cim prije pokupimo iz grada, jer kad se objave rezultati izbora, sva ta masa koja se konstantno nabrijavala i bivala sve glasnija, eksplodirat ce i tada bi moglo biti svaceg. Da ukratko spomenem oko cega to Portorikanci tako strastveno politiziraju. Naime, jos od 50-ih godina proslog stoljeca, Portoriko balansira na rubu izmedju dvije opcije svoje politicke buducnosti. Prva opcija: status quo. Dakle da ostane americki teritorij kao sto je i sada. Portorikanci dobivaju americko drzavljanstvo, mogu raditi bilo gdje u Americi, ne placaju federalni porez, ali nista niti ne dobivaju od Amerike, osim poziva za mobilizaciju, jer vojsku su duzni sluziti u US Army. Druga opcija: Portoriko postaje 51. americka drzava. Portorikanci su podijeljeni po pitanju ove dvije varijante skoro pa tocno popola, a do sada je vrlo tijesno pobjedjivala opcja zadravanja postojeceg stanja. Moram spomenuti da postoji i treca opcija, da Portoriko postane samostalna drzava, ali kao sto nam je nas novinar objasnio, postotak pristasa te opcije zanemarivo je mali. Spomenuo sam novinaru da bih htio vidjeti radio-teleskop, a on je rekako kako to nije daleko, mozda pola sata voznje od gradica, te da vjeruje kako tamo imaju i nekakav auto-kamp. Vec je bila pala noc, ali mi smo ipak odlucili okusati srecu i potraziti taj opservatorij. Cesta je najprije bila lijepa, siroka, dobro osvjetljena. Zatim smo skrenuli na manju i mracniju cestu, a zatim na jos manju i potpuno mracnu koja je vodila ravno u gustu sumu. Cesta se penjala po brezuljcima, padala u doline, radila ostre zavoje. cak ni s dugim svjetilma, nista se nije vidjelo osim gustog raslinja i tu i tamo kakva nastamba. Nakon 45 minuta voznje koja je pocela liciti na "rollercoaster", zakljucili smo da smo se vjerojatno izgubili. Poceo sam razmisljati da li da se okrenemo natrag i da li cemo uopce biti u stanju vratiti se po ovom mrklom mraku, kad smo ugledali malu tablu pokraj ceste na kojoj je pisalo Observatorio De Arecibo, a strelica je pokazivala na cestu koja se odvajala od tog puteljka. Krenuli smo u smjeru strelice i par minuta kasnije nasli se pred betonskim zidom s velikim metalnim vratima. Stao sam na malo parkiraliste i krenuo prema strazarskoj kucici. Cuvar me s nevjericom promatrao kroz debelo staklo dok sam prilazio. Pozdravio sam ga i pitao da li se moze razgledati teleskop. Kad je shvatio da nisam dosao nista dici u zrak, cuvar je otvorio prozorcic na kucici i objasnio kako inace primaju posjete, ali ne usred noci i ne ponedjeljkom i utorkom. Kako je slijedeceg dana bio ponedjeljak, razocarano sam primijetio da mogu jedino poljubiti vrata. Pitao sam i za auto-kamp, a cuvar je odgovorio da smo usred prasume i da tamo, osim zgrade u kojoj zivi osoblje, niceg nema. Vratio sam se u auto i prenio lose vijesti mojoj suputnici. Odlucili smo da po mraku necemo pokusavati pronaci put natrag, vec cemo opet prespavati u autu, pa kad svane, traziti put natrag. Nasli smo ravnu travnatu povrsinu kraj ceste, pokraj mjesta gdje se odvajao puteljak prema zgradi za osoblje. Parkirali smo, iskljucili motor, spustili sjedala i zalegli. Oko nas se razlijegala kakofonija najrazlicitijih zvukova iz prasume: zujanje insekata, pjev ptica, pa cak i povremeno glasanje majmuna. Iznad nas nebo prepuno zvijezda, nezagadjeno svjetlima velegrada. Ujutro sam jos jednom pokusao nagovoriti cuvara da me pusti da bacim oko na antenu, ali nije imao razumijevanja za moj argumenat da smo mi samo zbog toga potegli cak iz Hrvatske.

- 03:43 - Komentari (7) - Isprintaj - #

15.03.2008., subota

Puerto Rico - San Juan

Ove je godine Chicago zadesila duga i surova zima. Kad vec nece sunce k nama, Blogerica Formerly Known As Atlantik i ja odlucili smo krenuti na jug, u potragu za suncem. Izbor je pao na Puerto Rico, otocnu drzavicu diskutabilnog politickog statusa. To je americki teritorij, Portorikanci kazu commonwealth, a puckim rjecnikom reklo bi se kolonija. Medjutim, politiku zasad na stranu, zaputismo se mi ruznog, sivog, subotnjeg jutra na aerodrom. Pratile su nas sitne pahulje snijega, da slucajno ne zaboravimo zasto hocemo na jug. Usavsi u terminal docekalo nas je neugodno iznenadjenje. Let kasni. Raspitujemo se zasto, jer ovih par pahulja ne moze biti smetnja na aerodromu koji se cijele zime nosi s hrpetinama snijega. Ispada da razlog kasnjenja jeste snijeg, ali u Atlanti, preko koje smo trebali letjeti. A snijeg u Atlanti otprilike je jednako cesta pojava kao i snijeg u Splitu. Nakon 3 sata cekanja ipak smo poletjeli. Ispostavilo se da je u Atlanti palo svega par pahulja, ali su ovi, nevicni snijegu, iz panike i preventive zatvorili cijeli aerodrom na nekoliko sati. U San Juan, glavni grad Portorika, stigli smo kad je vec pala noc. Rentali smo auto i krenuli prema gradu. Nismo bili rezervirali nikakav smjesaj. Mislili smo, bolje ce biti ako to napravimo na licu mjesta. Medjutim, s ovako velikim zakasnjenjem, zakljucili smo da nema smisla sad jos trositi vrijeme na trazenje smjestaja, jer ce nam tada cijeli dan kompletno propasti. Stari dio grada nas je odusevio na prvi pogled. Prvi Europljanin koj je posjetio taj dio svijeta bio je Kolumbo osobno. Spanjolci su izgradili grad u 16. stoljecu, nakon sto su okupirali otok i potamanili vecinu lokalnog stanovnistva. Grad je na poluotoku, cijela stara jezgra opasana je visokim bedemima i po tome podsjeca na Dubrovnik. Ulice su uske, poplocene kamenim kockama, a fasade kuca obojane su zivim bojama. Taj sarm prohujalih vremena kvari jedino nevjerojatna prometna guzva. Promet je dozvoljen i kroz taj najstariji dio grada, cije ulice nisu u stanju apsorbirati navalu vozaca kojima je tesko malo protegnuti noge. Istina, mnogi turisti nehotice zaglave u tom prometnom uzasu, ne znajuci sto ih ceka kad autom udju medju zidine. A kad jednom udju, vise nema natrag, jer su sve ulice jednosmjerne. Mi se nismo uhvatili u tu klopku, jer nas je savjetima o prometu i zanimljivostima opcenito, naoruzao kolega bloger Amerikanac, koji je posjetio ovaj otok par mjeseci prije nas. Ulice su prepune ljudi. Na trgu pokraj obale desetak Portorikanaca sviraju i pjevaju. Oko njih je oveca grupa, uglavnom penzionera, koji su donijeli stolice i sjedeci slusali muziku. Neki imaju udaraljke i pridruzuju se muzicarima u davanju ritma. Svakih par minuta par, ili zena ili covjek, digne se i zaplese u krugu. Sve su to bili uglavnom stariji ljudi, skromno obuceni, sirokih osmijeha. Pa kako i nece kad do kasno pjevaju i plesu kraj mora, a onda mirno i spokojno odu spavati. Culi smo da nocni zivot u ovom gradu traje do zore, medjutim te subote lokali su se poceli zatvarati znatno ranije, buduci da su, saznali smo, slijedeceg dana bili izbori. Otvoreni su ostali samo klubovi prepuni tinejdzera, u koje nam se nije zalazilo. Bas smo razmisljali da se vratimo do auta, pa vidimo sto cemo, kad smo uocili “party” brod koji se bas spremao isploviti iz luke. Nakon trenutka premisljanja, uskocili smo na brod koji je vec poceo isplovljavati. Brod je na gornjoj palubi imao prostor za ples, razglas i disko kuglu, a na donjoj palubi bar. Napravili smo veliki krug ispred grada, popili par pica, “ubili” kakvih sat i pol vremena, te se, nakon sto smo pristali, zaputili pjeske natrag prema autu. Bilo je vec proslo 3 sata ujutro, pa smo odlucili malo drijemnuti u autu. Iako spavanje u autu opcenito ne spada medju ugodnije dozivljaje, toliko smo se bili nahodali te noci da smo u komadu odspavali solidnih 4-5 sati. Ujutro smo odlucili jos jednom posjetiti stari dio grada, da ga vidimo pri dnevnom svjetlu. Buduci da je bila nedjelja, relativno rano ujutro, pretpostavili smo da je prerano da se stvori prometna guzva, pa smo ovaj put i mi medju gradske zidine usli autom. Guzve zbilja nije bilo, a cim smo usli u grad docekala nas je grupica dosjetljivih mjestana koji su si izmislisli zanimaciju i nacin da zarade koji dolar: organizirali su asistenciju pri parkiranju. Mjesta za parking na ulicama gotovo da i nema, a ako se nadje koje mjesto, prostor je tako uzak da je potrebna prilicna vjestina kako bi vozac ugurao vozilo na to mjesto. Tu uskacu ovi “asistenti”, pa masu rukama i pokazuju na prazno mjesto, a kad se covjek odluci na parkiranje, onda oni preuzimaju “navigaciju” i pokazuju koliko jos mjesta ima i kud treba okrenuti. Oni nista ne traze za tu “uslugu”, ali im vecina vozaca udijeli ponesto. Po danu grad izgleda jos ljepse, sve one boje dolaze do izrazaja, a setnja oko zidina pravo je zadovoljstvo. Setaliste je lijepo uredjeno, a na kamenju izmedju zidina i mora uocili smo pravu koloniju macaka. Vidjeli smo najprije jednu, pa drugu, pa trecu, a onda smo shvatili da skoro ispod svakog kamena spava poneka macka. Ocigledno im je dobro tamo, jer su sve djelovale prilicno pitomo i bile solidno uhranjene. Setnja gradom dovela nas je u tvrdjavu Castillo San Cristobal, koja se nalazi na ulazu u stari dio grada. To je bilo sjediste spanjolske vojske, sa spavaonicama, spremistem oruzja, te cisternama za vodu. Buduci da na tom dijelu otoka nije bilo pitke vode, Spanjolci su se dosjetili, pa su iskopali veliki podzemni bazen u koji su sprovodili kisnicu s krovova. Voda je bila dostupna kroz bunare koji su bili izgradjeni unutar tvrdjave. Nakon obilaska grada, doslo je vijeme za kupanje. Dok smo prosle noci pjesacili pokraj mora prema starom gradu, uocili smo par vrlo lijepih plaza, zaklonjenih od ceste gustom vegetacijom. Vratili smo se do tog mjesta, parkirali negdje u blizini, te pokusali pronaci pristup do plaze. To nije bila plaza namijenjena turistima, vec jednostavno dio obale uz cestu, pa nije bilo normalnog prilaza. Pronasli smo nekakvu vrlo strmu stazicu koja nas je odvela do plaze, te se zatekli sami samcati u prekrasnom ambijentu. Kokosove palme i gusto grmlje iza nas, a ispred nas prekrasno more. Voda je bila bas prave temperature, pa smo par sati proveli u kupanju i suncanju. U rano popodne primijetili smo da vise nismo sami na plazi. Par ljudi se takodjer spustilo do mora, ali su samo setali gore-dolje. Bili su prilicno daleko, pa nismo obracali paznju na njih. Medjutim, kako je vrijeme odmicalo, broj ljudi se poceo povecavati. Odlucili smo malo prosetati, da vidimo o cemu se radi. Ljudi koji su se spustali na plazu bili su iskljucivo muskarci, pomalo odrpani, ocigledno lokalci. Neki su nas sumnjicavo gledali, ali nitko nista nije pricao niti nam prilazio. Jos smo malo setali po plazi, ali je tih “sumnjivih” osoba bivalo sve vise, kako ispred, tako i iza nas. Kad smo stigli do mjesta na kojem smo se i mi spustili do plaze, prisao nam je jedan stariji, vrlo odrpan, krezubi tip, te nas pitao koliko je sati. Pokazali smo mu da nemamo sat, ali se on nije dao zbuniti, vec nas je poceo slijediti i nesto pricati. Krenuli smo prema puteljku koji vodi prema cesti, ali je on stao ipred nas i cekao da vidi sto cemo napraviti. Sad je vec bilo poprilcno tih cudnih tipova na plazi vrlo blizu nas. Odlucio sam da je vrag uzeo salu, tko zna tko su ti ljudi, pa smo jednostavno prosli pokraj tog tipa, ne obracajuci paznju na njega i zurnim korakom popeli se natrag na cestu. Nemam pojma tko su bili ti ljudi i zasto su se grupirali na plazi u ranim popodnevnim satima, ali valjda je to dio nekakvog lokalnog folklora. Zivot u Portoriku vrlo je opusten. Nikome se nikud ne zuri. Kad sam s plaze otisao kupiti nesto za pice na obliznju bezninsku pumpu, vidio sam par ljudi kako stoje ispred trgovine i nesto cekaju. Pogledam kroz zatvorena staklena vrata i vidim da je prodavac odlucio uzeti pauzu. Zakljucao je ducan i mirno jeo svoj sendvic dok su ljudi isto tako mirno vani cekali da on zavrsi s gablecom. U kasno poslijepodne tog dana, krenuli smo autom na zapad. Krajnji cilj bilo nam je mjestasce Rincon, na zapadnoj obali Portorika. Medjutim, na karti sam uocio da autocesta pokriva otprilike 2/3 puta od San Juana do tamo, dok je zadnja trecina izgledala kao nekakve lokalne cestice. Buduci da nije vise ostalo puno danjeg svjetla tog dana, zakljucio sam kako je bolje voznju po lokalnim cestama ostaviti za sutra. Zadnje vece mjesto, zapravo mali gradic, do kojeg vodi autoput zove se Arecibo, pa je pala odluka da vozimo do tamo, prenocimo, pa nastavimo slijedeceg dana po danu. Buduci da smo prethodne noci prespavali u autu, odlucili smo se posteno naspavati u malom, pitomom, sarmantnom mjestu, kakvim ga je opisao turisticki prirucnik. Docekalo nas je nesto sasma drugacije. O tome citajte u slijedecem postu.

- 02:25 - Komentari (13) - Isprintaj - #

20.02.2008., srijeda

Refleksija

Ovo je refleksija u uglacanom celiku skulpture zanimljivog oblika, koja se nalazi u Millenium parku u Chicagu. Popularno je nazvana "the bean" (zrno graha). Autor se ipak odlucio za nesto pretencioznije ime, pa je skulpturu krstio Cloud Gate Umjetnik je inspiraciju za ovo djelo nasao u kapljici žive. Mozda je pripomogla i neka druga kapljica...

- 06:17 - Komentari (13) - Isprintaj - #

15.02.2008., petak

Povratak u cubicle

11.12.2007., utorak

Zima s mog prozora

- 01:33 - Komentari (17) - Isprintaj - #

04.12.2007., utorak

Zagonetni predmeti

Doselivsi se prije godinu i pol dana u stan u kojem i danas zivim, zatekao sam u spremistu kartonsku kutiju punu staklenih stapica i plocica. Iako nisam znao sto cu s tim, ipak nisam tu kutiju deponirao u kantu za smece, vec sam povremeno koristio te stapice i plocice za kojekakve prirucne funkcije, kao sto je na primjer mijesanje dvokomponentnog ljepila, razrijedjivanje farbe, bezdimno gasenje svijeca i razne druge primjene gdje je potreban cvrst stapic koji se kasnije moze mirne duse baciti. O cemu se radi, vidi se na prilozenim slikama. Stapici su dugacki 21cm, promjer im je 8mm, a na jednom kraju imaju zadebljanje u obliku kuglice promjera 10 mm. Staklene plocice imaju dimenzije 20 x 6.5 cm. Rupica na staklenoj plocici ima promjer od 6mm (dakle stapic se ne moze provuci kroz nju). Kako do danas nisam uspio odgonetnuti pravu namjenu tih predmeta, odlucio sam malo otresti prasinu sa svog bloga i zamoliti citatelje koji imaju kakvu ideju, da mi jave koja bi mogla biti funkcija tih stapica i plocica. DODATAK: Vidim po komentarima da nije bas najjasnije koje su prave dimenzije ovih stapica i plocica, pa sam prijasnje slike zamijenio s jednom koja te predmete stavlja u pravu perspektivu (u usporedbi s kljucem od auta). Traka pokazuje centimetre. Dakle, rijec je o relativno malim predmetima. Od komentatora koji su do sada pokusali pogoditi o cemu se radi, cini mi se da je najblize citateljica koja misli da su to dijelovi lustera. Medjutim, moguce da je prava primjena nesto sasma deseto.

- 02:27 - Komentari (16) - Isprintaj - #

26.07.2007., četvrtak

Penzioneri i poštari

Nanese li vas potreba subotom ujutro u neki od ureda americke poste u Chicagu, mogli biste u prvi mah pomisliti da ste zalutali na skup ratnih veterana Drugog svjetskog rata ili pak na ulaz dvorane u kojoj samo sto nije pocela igra Bingo (tombola). Zateci cete u zgradi dugacke redove u kojima ce dominirati penzioneri poznije dobi, natovareni zamotuljcima ili hrpicama koverti. Americka posta, kao prava drzavna institucija, vrlo se sporo prilagodjava trzisnoj ekonomiji i fleksibilnosti koju zahtjeva borba za trziste. Umjesto toga, oni preferiraju tradicionalisticki pristup, pa tako, uz casne izuzetke, vecina ureda ima prigodno radno vrijeme od 8:30 to 17 sati – period kad je najveca vecina radno soposobnog stanovnisva na svojim radnim mjestima. Istina, radi posta i subotom. I to cak do 13 sati. Medjutim, iz nekog meni neobjasnjivog razloga, upravo u subotu, kad radni ljudi i gradjani konacno mogu stati u red ispred postanskog saltera ako bas moraju, to isto odluci uciniti i cjelokupna penzionerska populacija, koja to moze napraviti i bilo koji drugi dan u tjednu. Kad se subotom covjek priblizi posti, nesto neobicno uocljivo je odmah na prvi pogled: parkiraliste ispred poste bit ce krcato ogromnim americkim automobilima tipa Cadillac ili Buick. Siguran znak da su penzioneri blizu. Penzioneri su najvjerniji korisnici postanskih usluga i velikih (bigger is better) automobila americke proizvodnje. Oni nisu vicni pisanju emailova ni slanju sms poruka. Ne, oni mnogo vise vjeruju tradicionalnoj pisanoj rijeci stavljenoj na papir i zamotanoj u omotnicu. Pored toga, mnogi njeguju tradiciju slanja cestitki i poklona za svaki blagdan ili rodjendan unuka. Dok je penzionera, United States Postal Service imat ce posla. Svi oni koji osjecaju nostalgiju za starim vremenima, lagodnim zivotom za vrijeme socijalizma i sjecaju se cuvene izreke “Ne mogu me tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi”, mogli bi razmisliti o karijeri u United States Postal Service. Socijalisticki mentalitet mozda se u bivsim komunistickim zemljama sveo samo na sjecanje, ali na salterima americke poste on jos uvijek zivi u punom smislu. U danasnje vrijeme trzisne utrke i nemilosrdne konkurencije gotovo je nezamislivo da vam kakav sluzbenik ispred nosa zatvori salter i jednostavno nestane na neodredjeno vrijeme. Ili da pocne jesti sendvic jer mu je bas tad pocela pauza, a vi si mislite. Medjutim, kad stojite u redu na posti, takve su pojave sasma normalne. Ako vam sluzbenik i ne zatvori salter pred nosom, ne znaci da cete cekati nesto manje. Americka posta drzi se stare komunisticke ideje besklasnog drustva, po kojoj su svi jednako sposobni obavljati bilo kakve poslove. Zato vam se moze desiti da na dan koji je za postu, bez iznimke, najprometniji u godini - a to je zadnji dan za predaju prijava za porez - na salteru zateknete sluzbenicu cija sporost jednostavno nadilazi okvire zamislivog. Tako nesto gotovo je nemoguce rijecima opisati. Kao da na satu pokusate uociti kretanje kazaljke koja pokazuje minute. Znate da se krece, da ce kroz jedan sat napraviti cijeli krug, ali prosjecno oko nije sposobno detektirati to pomicanje. Kad zeni treba po 5 minuta da zaprimi jednu kovertu od jedne stranke, onda tu zbilja nesto ne stima. Medjutim, nekome je bilo sasma normalno da sluzbenicu tog kalibra stavi na salter upravo na taj najprometniji dan. Priznati se mora da americka posta, kad se jednom prodje ta prva linija “udarnika” na salterima, i paketi i pisma budu predani onima koji ih zapravo prenose na odrediste, funkcionira prilicno dobro. Pisma se gotovo nikad ne gube, a isporuka paketa jedva da je nesto sporija od konkurentskih, za trzisnu utrku mnogo spremnijih i agresivnijih firmi kao sto su FedEx i UPS. I sve to posta radi za puno nizu cijenu od konkurencije! Samo, nemojte tamo u subotu ako bas ne morate. Osim ako niste u penziji.

- 07:23 - Komentari (18) - Isprintaj - #

07.06.2007., četvrtak

Big Steve

Proslog vikenda u mom se kvartu odrzavao veliki ulicni festival u organizaciji njemackih iseljenika: "Maifest". Nista nije smetalo sto smo vec bili zakoracili u mjesec lipanj. Zatvorili su komad ulice, na parkiraliste postavili ogroman sator pod koji su smjestili pozornicu, sank i hrpu stolova. Ispred satora na rostiljima su se pripremale kobasice sa “sauerkraut”, a pivo, koje je teklo u potocima, ispjalo se iz krigli od 1 litre. Skupila se velika masa ljudi. Culo se puno njemackog jezika, pogotovo s pozornice, na kojoj su publiku uveseljavali muzikasi obuceni u “lederhosen”. Na repertoaru je bila njemacka folk/rock/pop muzika, a zvucnom kulisom dominirale su solo dionice na harmonici, ispremijesane s rifovima elektricne gitare. U toj gomili ljudi kroz koju sam se jedva probijao, najrazlicitijem spletu zvukova, od razigrane harmonike, preko vristanja djece do glasnog urlanja pripitih gostiju, ucinilo mi se u jednom trenutku da cujem svoje ime. Okrenuo sam se i uocio ogromnu figuru s kriglom pive u ruci kako mi se smjesi. Bio je to moj prijatelj Big Steve, koji me nekako spazio u masi. Steve je nadimak “Big” dobio iz jednostavnog razloga: u visinu ga ima preko 2 metra, a nije prikracen ni u ostalim dimenzijama. Osim po velicini, u drustvu je bio poznat i po tome sto je na standardni pozdrav How you doing? ili What’s up? redovito davao jedan od ova tri odgovora: “Dobit cu otkaz”, “Dobivam otkaz” ili “Dobio sam otkaz”. Cak i ako je bas tog dana zapoceo novi posao, svejedno bi odgovorio na ovaj nacin. Nikad nisam sreo osobu s manje puzdanja u svoje profesionalne sposobnosti. Otkaze bi na kraju stvarno i dobivao, iako je izmedju pojedinih otkaza znalo proci i po nekoliko godina. Steve i ja smo nekad zajedno obilazili klubove u kojima su svirali lokalni rock bandovi. On je bio i ostao odlicno upucen u lokana rock zbivanja. I dok sam ja poprilicno zapustio tu scenu, on je i dalje u toku sa svim dogadjajima. Zna tko gdje i kad nastupa, tko je iz kojeg benda presao u drugi bend, koji su se bendovi posvadjali i razisli, koji su novi bend oformili odbjegli clanovi, tko se s kim spetljao. Uglavnom, Steve je pravi hodajuci tabloid rock scene u Chicagu. Ovaj nenadani susret proslog vikenda podsjetio me na jednu davnu epizodu. Osim rock muzike, Big Steve i ja imali smo jos neke zajednicke interese. Upisali smo se svojedobno na tecaj ronjenja (scuba diving). Zavrsili smo tecaj, savladali gradivo, polozili ispit i dobili certifikat za ronioce. Cim smo dobili certifikat u ruke, poceli smo planirati gdje cemo ga iskoristiti. Obojica smo bili jako nestrpljivi da se sto prije otisnemo u dubine i uzivamo u osjecaju plutanja u bestezinskom stanju i podvodnim prirodnim ljepotama. Nazalost, Chicago bas i nije poznat po bistrom i toplom moru, vec po mutnom i hladnom jezeru. Jezero se, doduse, zagrije na prihvatljivu temperaturu, ali tek u drugoj polovici ljeta. Mi smo nase novostecene ronilacke sposobnosti zazeljeli iskoristiti u kasno proljece. Kako smo bili tek pocetnici, nismo se usudili odmah zaputiti u nekakvu vecu avanturu i otici na Floridu ili neko slicno mjesto kud odlaze “pravi” ronioci, vec smo odlucili utvrditi gradivo u jednom od manjih jezera u drzavi Wisconsin. Culi smo da se tamo voda puno brze zagrije nego u jezeru Michigan, jer je su ta jezera puno manja, a te su godine vrucine ionako pocele prilicno rano, pa smo odlucili otici na jedan dan u Wisconsin. Kako sam ja od svoje opreme imao jedino masku i peraje, u petak navecer rentao sam u lokalnom scuba shop-u sve ostalo: boce sa zrakom, odijelo, utege i sve ostale elemente neophodne za odlazak pod vodu. Spakirao sam sve to u auto i nestrpljivo ocekivao jutro, kad cu konacno zaci pod vodu. Znao sam da necemo bog zna sto vidjeti u tom jezercu, ali to nije bilo ni vazno. Uzbudjenje je unatoc tome bilo veliko. Stiglo je to subotnje jutro. Cim sam ustao nazvao sam Steve-a da ga pitam da li je spreman i kad krecemo. Njegov me odgovor sokirao: - Ne mozemo nikud danas. - Sto??? Zasto ne? - Pa zar ne vidis da pada kisa? - ?!?!?! Pa sta onda? Covjece, mi idemo RONITI. Pod vodu!!! - Ma znam, ali ne bih ja ipak isao, nije bas sigurno, mozda ce biti valovi, mozda nas nece pustiti u jezero, htio sam se malo i suncati… U nevjerici spustio sam slusalicu i razocarano poceo razmisljati sto cu sad sa svom onom ronilackom opremom koju sam rentao. Pomislio sam najprije da idem sam, ali propisi nalazu da se uvijek mora roniti s jos nekim, a ovdje se slijepo drze svih propisa, pa sam od te ideje odustao. A cijeli sam se tjedan veselio tom vikendu… i onda sam se sjetio da jedni moji prijatelji, nasi ljudi, imaju mali hotel na periferiji grada, u sklopu kojeg i stanuju. Hotel ima i otvoreni bazen solidne velicine, pa sam pomislio… a zasto ne? Nazvao sam hotel. Javio se gazda, koji mi je bio dobar prijatelj, pa sam ga priupitao: - Ima li stogod gostiju u bazenu? - Ma kakvom bazenu, nema gostiju ni u sobama… - Odlicno! Dolazim! I tako sam ja proveo to kisno subotnje prijepodne roneci u punoj opremi po hotelskom bazenu. Od podvodnih ljepota vidio sam samo plave keramicke plocice, ali je barem voda bila topla i bistra. Nitko mi nije smetao, nije bilo opasnosti da cu se utopiti, a mogao sam ipak malo utvrditi vjestinu. Sreca da nije bilo gostiju, jer bi mozda ta scena ipak djelovala pomalo apsurdno. I domacini su se okusali u ronjenju, dao sam i njima opremu da malo probaju. Sve u svemu, iskoristio sam opremu, potrosio sav zrak iz boca i bio malo spremniji za pravo ronjenje u prirodi. Steve i ja smo par tjedana kasnije ipak otisli roniti u Wisconsin u jezero poetskog imena Pearl Lake (Biserno jezero). Prirodnih se ljepota ni tamo nismo bas pretjerano nagledali, ali smo barem ronili u pravoj, “otvorenoj” vodi. Od “artefakata” koje smo vidjeli u dijelu jezera pokraj kojeg prolazi cesta, dominirao je asortiman (nekad) bijele tehnike, a apsolutni hit bio je potopljeni zuti skolski autobus koji je tko zna kada i kako zavrsio na dnu jezera.

- 17:34 - Komentari (8) - Isprintaj - #

28.04.2007., subota

Rad, nerad i štafeta

Redovitiji posjetitelji mog bloga mozda su primijetili da sam u zadnje vrijeme pomalo zapostavio bloganje. Kako pisanje svog, tako i citanje drugih blogova. Glavni je krivac za to velika guzva na poslu. Moj se poaso, naime, uglavnom sastoji od cjelodnevnog buljenja u monitor. Nakon sto odradim ono sto sam bio zacrtao za taj dan, pokusavam pobjeci od kompjutera glavom bez obzira, barem na kratko, jer znam da ce me slijedeceg jutra opet docekati tamo gdje sam ga ostavio. Zbog toga mi bilo kakva aktivnost, koja zahtjeva dodatno sjedenje ispred monitora, predstavlja veliki napor. Medjutim, kako nakon kise uvijek dolazi sunce, docekat cu i ja period nerada. Uskoro, nadam se! U privatnom zivotu takodjer ima velikih promjena, vrlo pozitivnih, zbog kojih se spektar aktivnosti pomice iz virtualnog u stvarni svijet. Jos kad k tome pridodam cinjenicu da napokon i ovamo dolazi lijepo vrijeme, mislim da ne moram traziti vise izgovora za svoju smanjenu produktivnost na blogu. A sada, kad sam pred lice javnosti podastro bujicu vise ili manje uvjerljivih opravdanja za pomanjkanje novih postova, dosao je red da se prihvatim posla koji mi je zadao moj prijatelj, bloger 1000 lica. Rijec je o jednoj od mnogih stafeta koje kruze blogovima. U ovoj je potrebno od zadanih 6 rijeci sastaviti pjesmu ili prozu, po zelji. Ja sam srocio jednu pjesmicu, na koju bi sigurno bio jako ponosan – da sam kojim slucajem sad u osnovnoj skoli. Dakle, ovo je moj uradak: Konačno je proljeće u naše krajeve stiglo, Iz ormara laganiju odjeću je diglo. Plesnim koracima po vlažnom pijesku gacam, Na plaži loptu preko mreže bacam. I dok na plaži moje oko svakakvih čudaka sreće, Siguran sam da tamo nijedna srna zalutati neće. Kod kuće ipak kamin pun ogrijeva čeka, Jer topli dani neće biti dugog vijeka. A sada bi trebao smisliti svojih 6 rijeci i delegirati novih 5 sretnika koji ce slijediti primjer i uklopiti tih 6 rijeci u nekakvu knjizevnu formu. Buduci da me zbilja dugo nije bilo ovdje, pa mi se vjerojatno i citateljstvo pomalo osipalo, odabrat cu 5 onih koji ipak povremeno svracaju. Ako su izabranici vec dobili stafetu od nekog, ispricavam se zbog slabog pracenja zbivanja na njihovim blogovima. Mojih 6 rijeci: kutija, oko, pivo, igla, vlak, papir Sretni blogeri: Snoopyshist, Lorraine, Zvrk, Angelino, Newyorcanka Ako nemate vremena, ne da vam se ili nemate inspiracije, razumjet cu A ja od sada koristim svoje pravo da budem partibrejker i ignoriram sve buduce stafete koje ce me eventualno zadesiti.

- 05:53 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.